Kolika je važnost osobnih isprava/ličnih dokumenata, naučili smo iz partizanskih filmova u kojima su namrgođeni Nijemci vazda tražili Ausweis. Pred spuštenom rampom stoje naši ilegalci, u rukama drže neku krivotvorinu izrađenu u šupi, odbrojavaju do trenutka kad će je predati u ruku službujućem Unteroffizieru, a mi drhtimo od neizvjesnosti: hoće li rumeni Švabo, dolično namočen Schnappsom, prepoznati da se radi o lažnjaku ili ipak nije popio dovoljno, pa će shvatiti kako se radi o jeftinoj kopiji dokumenta koji čini razliku između života i smrti?

Cut! - trebao bi sada reći redatelj, ali kaže moja malenkost, jer vi niste u kinu, nego čitate moj članak. Predlažem da prepustimo ilegalce njihovoj sudbini i vratimo se u stvarnost.

Mi, nekadašnji Jugoslaveni, voljeli smo se hvaliti kako raspolažemo pasošem koji je na visokoj cijeni. Titova ni vrit-ni mimo politika nesvrstanosti te miroljubive i aktivne koegzistencije za svoju je posljedicu imala činjenicu da smo manje-više svuda mogli putovati bez gnjavaže i štrapaciranja vizama. Razumljivo, ta je činjenica bordo knjižicu s grbom na kojemu plamti šest baklji učinila veoma popularnom u krugovima međunarodnih kriminalaca i terorista, što je nas ispunjavalo dirljivim ponosom. Zavidjeli su nam šverceri heroina i otmičari aviona, a to nije mala stvar.

Ne znam kako danas kotiraju putne isprave Republike Srbije, ali mi u Hrvatskoj opet smo pri samom vrhu top-liste putovnica koje je vrlo praktično imati. Baš nekidan službeno je objavljeno kako je naša modra knjižica sa šahovnicom plasirana na visokom jedanaestom mjestu u oštroj konkurenciji ukupno 195 zemalja. Ne sumnjam da je taj podatak ganuo mnoge moje sunarodnjake. Osim uspjesima naše nogometne reprezentacije, mi se malo čime imamo podičiti, pa nam je drago pročitati da smo i na još nekom polju visoko plasirani.

Hosted on Acast. See acast.com/privacy for more information.